Život piše romane

Ima jedan par na plaži. Slovaci. Ona velika, baš velika. Kratka, krvavo crvena, kosa i ogromno telo. Moj kum takve zove žena-parobrod. On sed, normalno građen, uvek nasmejan, blista mu veštačka vilica na grčkom suncu. Svaki dan su na hotelskoj plaži, ona ulazi u vodu sa posebnim ritualom, kao da se žrtvuje Posejdonu, on je uvek sa istim žarom bodri i drži za ruku. Kad zapliva i napravi omanju plimu, a on presrećan. Plivaju zajedno dok mogu da dotaknu tlo, pa se vrate.
S druge strane, na istoj plaži, jedan srpski par sa dva mala sina. Ona visoka, vrlo zgodna, sa silikonima pristojne veličine, odlično joj stoji kupaći. On onako, neprimetan. Nisu se obratili jedno drugom dva sata, koliko su mi bili u vidokrugu. Sa decom se igra ona, u vodi ih pazi ona. Balkanski par. Ne gleda je, onako lepu, ni koliko bih ja utakmicu Albanija-Rumunija.
Sada vi mislite da je poenta moje priče da izgled nije bitan za ljubav.
Ali ne, poenta moje priče je da je bolje čitati knjigu nego posmatrati okolinu, jer u životnim romanima ne možeš da biraš žanr.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *