- Jel se sećaš kako se zvala ona poslastičarnica u Obrenovcu u koju smo išli?
- Fenix?
- E, da, Fenix.
To me podseti… ne samo na Fenix, setila sam se Sedmice. Uvek se prvo setim Sedmice, jer je ona nekako obeležila naš tinejdžerski period. Tu smo uglavnom provodili vreme predviđeno za Fiziku, Biologiju, Logiku i ponekad Likovno. Za dvočas Matiša, četvrtkom čini mi se, smo bili u Nani. Nana je bila picerija koja je imala lepe stolove i bila nekako fancy, mada mi tad nismo znali tu reč.
Sedmica je bila na prvi pogled kafić, a zapravo naša druga kuća, gde smo ispijali kafe i gledali u šolju. Sve smo stizali za 40 minuta, 5 nam je trebalo za povratak na srpski. Sa srpskog se nije bežalo.
- Imaš slovo A to ti je neki početak, onda imaš put na čijoj sredini stoji crno B.
- B!!! To je Branko!!! Jel si sigurna da je B?? (cunami nevešto prikrivene radosti)
- 100% B, evo vidi, i to crno, znači da te poželeo!
- Sveto, daj račun, ja plaćam ove kafe!
To su bili moji prvi honorari. I was young and I needed the money…
U to vreme moja kuma i ja smo bile nerazdvojne. Kao naočare. Nisi mogao sresti jednu samu. Imale smo iste Mont jakne. Monterice. Ona zelenu, ja plavu. Pa se nekad zamenimo, onda ona kaže – čoveče, koliko je tvoja bolja. A ja kažem – meni je tvoja mnogo bolja. A one iste. Iste kao što su i naši pogledi na svet i svetlu budućnost bili tada. Iako su bile devedesete i bio je rat. Za koji mi nismo ni znali, jer ko bi čitao novine kada su u šolji mnogo lepše vesti. U šolji je bio i Branko. Na putu.
U stvari je taj put bio put koji je čekao moju kumu, a slovo A Arizona, gde sada živi. Daleko od mene, ali blizu srca mi. Glavni grad Arizone se zove Feniks, isto kao poslastičarnica u kojoj smo nekada tamanile voćne kupove.
Lepa su školska vremena bila, ali i sad su lepa. Gledam nedavno, krajem 2019. naš drug iz razreda (jedan od samo dva koliko smo, kao jezičko odeljenje, imale) postao deda. A drugarica treći put mama. Ovo su očigledno godine kada je sve moguće, kada sve možemo, kada znamo i šta je fancy, ali ipak više cenimo neke druge vrednosti. Na sredini smo puta, na njemu je B. Biće bolje.
Ne znam da li mi je ovaj bljesak prošlosti dozvala vatrica iz mamine peći koja pucketa isto kao nekad kada sam pored nje čekala Deda Mraza. Ili je taj portal otvorila mamina čorba, ukusnija nego što će moja to ikada biti. Ukusnija nego bilo koja iz restorana sa tri Mišelinove zvezdice. Jel ste provalili da je mamina čorba najbolja na svetu? Možda zato što je pravljena onim rukama koje su nam prve poželele dobrodošlicu na ovaj svet, koje su nas ceo život mazile, grlile i volele.
Obiđite mame iznenadno, niko vam se nikada neće obradovati kada vas vidi na vratima kao mama. Pojedite najbolju čorbu i otvorite svoje portale sreće.