Pažnja, emotivan status
Pričam nedavno sa drugaricom o onoj čuvenoj relaciji: snajka-svekrva.
Razmišljam kako neću biti baš svekrva kakvu bi kandidatkinja poželela. Ta mala
će morati da ima CV kao da konkuriše u Cern, da peva ko Maraja Keri, a nije
zgoreg ni da mi donese mirovni sporazum između Izraela i Palestine ako planira
da mi se dopadne.
I onda se setim nje. Bila je lepa. A u duši još lepša. Imala je troje dece,
najstarije sam ja ćapila. I postala joj četvrto. Zvala me je “Lepezo”. I “Bombono”. Kada bi
ušla u stan, svaki ćošak bi ispunila uzvikom:”Gde ste pilići?”.
Donosila poklone, kuvala, sređivala, pa išla na posao. Gledala svoja posla.
Nikada nije smetala. Ali mnogo nedostaje.
Te srede, kasnog avgusta, kao i svaki dan, otišla
po Mikija u vrtić, nahranila ga, čuvala dok se mi ne vratimo s posla i otišla
kući. Te srede, kasnog avgusta, videli smo je poslednji put. Cvekla koju je
stavila to veče da kuva svom unuku, koji nije imao ni 2 godine, izgorela je na
njenom šporetu. Otišla je bez pozdrava. Dugo je još Miki, kada bi čuo goluba
kako šuška na terasi vikao:”Baba!” I tražio je…
Nikada joj nisam rekla kolika je carica. Jedino što
sam mogla je da jednoj devojčici dam njeno ime. Jednoj devojčici koju nikada
nije upoznala, a da jeste, mislim da bi je volela više od svih.
Jer ona nosi njeno ime, na licu sličan osmeh, a u
srcu plemenitost…da ne prođe pored prosjaka, a da mu ne da neki dinar, da
nahrani gladnu životinju, da drugom da svoje, jer mu je potrebnije.
Ostali smo bez jedne Jane, ali nam je druga
ispunila živote, i iskreno sam sigurna da se naša Jana nije rodila baš slučajno
takva kakva je.
I iako je teže razbiti predrasudu nego atom, evo ja
vam kažem da svekrve mogu biti sjajne. Mada ja neću!