Kad sam postala mama mislila sam da je najveći uspeh na svetu ako uspeš da ne slomiš to malo biće. Uspešno pregurasmo taj period i, osim što je Miki isekao ušnu školjku na 2 dela, a Jale sa godinu i po šetala otok na glavi veličine jajeta od pada sa kreveta, nije bilo većih problema. Vremenom shvatiš da najviše zamki ipak vreba u vaspitanju. Kako se ponašati i kako ih učiti da postanu dobri ljudi? E tu je kvaka! Svaki pogrešan potez će da košta…I tako…balansiramo. Pričamo, učimo, kritikujemo i pohvaljujemo. Ponosimo se uspesima, diskutujemo o pogrešnim postupcima. Nekad i vičemo, priznajem.
Ali postoje situacije kada shvatimo da je vredelo truda. Na šta sam najponosnija? Na uspehe u školi i na takmičenjima? I to, ali…par puta su me bukvalno preplavili ponosom:
– Kada je Miki, pored novca koji smo mu mi dali u tu svrhu, dao i sav svoj novac od užine za operaciju male Tijane Ognjenović. Nije jeo taj dan u školi.
– Kada je Jana bratu kupila užinu jer je bio dežurni, pa je procenila da je gladan. I ona je tada ostala gladna, a on dobio dupli obrok
– Kada je on na leđima odneo kući povređenog druga
– Malopre, kada mi je rekla da je kupila hranu i dala je izgladnelom uličnom psu
Da završim sa onim drugom Markesom: Mi ne volimo našu decu samo zato što su naša deca, več zbog ljubavi koja nastaje dok ih podižemo.
P.S. Dobro, bila sam ponosna i što mu pomaže da pere patike, ali kada sam shvatila da mu uvek ona pere, pitala sam je zašto to radi?
Rekla mi je:”Pa plaća mi 100 kinti!”
Nije baš sve uvek onako kakvim se čini na prvi pogled.